|
Poslednji Jevrejski Sufi
|
Odnosi između Islamskih škola tasawwuf i Jevrejskog mističnog pokreta Kabale su bili diskutovani u više djela, više Jevrejskim nego Muslimanskim komentatorima. Ta dva fenomena su bila povezana od rane historije Islama kao i u procesu razvijanja glavne Jevrejske teologije i Kabale. Historičar Judizma Paul B. Fenton, čije djelo je povremeno grešno i čiji stav prema Islamu se dokazao ambivalentnim – kao taj od raznih Jevrejskih znanstvenika – ipak pokazuje da se asocijacija Sufizma i Jevrejskog misticizma popela na toliko visok nivo da je Muslimanski Sufi Hasan Ibn Hud iz Damaska u 13. stoljeću vodio grupu Jevrejskih studenata u studijama Judeo-Arapskih klasičnog djela od al-Hakim Musa Ibn Maimuna al-Kurtubi ili Maimonides (1135 – 1204), Dalalat al-Ha'inn (Moreh Nevukim ili Vodič za zbunjene).1
Ariel Bension, rođen u Jerusalimu u 1880, i rabin koji je služio prije Prvog Svjetskog rata u Manastiru, u Makedoniji, može biti opisan kao zadnji od velikih Jevrejskih Sufista. To jest, bio je posljednji od Kabalista koji je bio temeljito učen i simpatetičan prema tasawwuf-u, i koji je pisao sa dubokom percepcijom o poznatim Muslimanskim Sufistima, isto kao i o Kabalistima na koje je uticao Sufizam. Ali život rabina Bensiona sadrži elemente koji kao da su preuzeti iz literature – posebno od klasičnog Zapadnog autora, Horhe Luisa Borhesa – nego iz obične učenosti. Najvažnije djelo rabina Bensiona je Zohar u Muslimanskoj i Krišćanskoj Španiji 2 – napisan na engleskom i sa naslovom koji se odnosi na preeminentnu klasiku Kabale. Zohar, sa značenjem "sjaj," je u Arapskom poznat kao Kitab Al-Zawhar ili Kitab Al-Zuhar; to je "religijozna romana" napisana na Aramejskom jeziku u 13. stoljeću C.E. Kao mnoga Sufi i Kabalistička djela, Zohar je pripisan mnogo ranijoj Jevrejskoj osobi, rabinu Simonu ben Jochaiju iz 2. stoljeća C.E., ali iz lingvističkih dokaza – Kastilijanske pozajmljene riječi i drugih Hispano-elemenata u Aramejskom jeziku u tekstu – vjerujemo da ga je napisao rabin Moše Šem Tob [Musa Svetog Imena] u Leónu u Španiji (1250-1305).
Briljantni komentar Rabija Bensiona o Zoharu i njegovim odnosima sa tasawwufom isto kao i sa Krišćanskim duhovnim tradicijama imao je za rezultat njegov izbor za člana Kraljevske Akademije za Historiju Španije, a njegova knjiga je citirana u bibliografiji najvažnijeg djela Jevrejske metafizičke historiografije, Glavni trendovi u Jevrejskom Misticizmu od Gershoma Scholema.3
Moje pamćenje se vraća u 1979 godinu, i moj prvi put u Pariz. Tada sam znao vrlo malo o Kabali – malo više nego fragmente. Imao sam 31 godinu. Bio je Novembar, zima, i jedan dan sam bio sklonjen u Američkoj turističkoj zamci, Knjižari Shakespeare & Co. na lijevoj obali Sene. Bio sam pozvan u unutrašnje sklonište na gornjem spratu (i sve do kasnije nisam shvatio da je inficiran vaškama). Ali knjiga sa crvenim koricama na prepunoj polici privukla je moju pažnju: Zohar u Muslimanskoj i Krišćanskoj Španiji, od Ariela Bensiona. Zatvorim oči i gledam kako moja ruka poseže za Bensionovom knjigom dok ja pitam da li je za prodaju; bila je, i to su bila moja vrata ka Jevrejskoj duhovnosti, kao i odnosu Kabale prema Sufizmu. Pratio sam put koji je iznesen u Bensionovoj knjizi kroz Španiju u bivše teritorije Turskog carstva, i ušao sam u Sufizam i Islam. Ruka koja je doticala crvenie korice knjige u Parizu je označila najveću promjenu u mom zivotu.
Ipak, rabin Bension je ispao iz zajedničke rasprave o Kabali, i danas se pokazuje nepoznatim. Čak njegova neobična kolekcija Sefardskih manuskripta, mnogi od njih iz Maroka, leži napuštena u dalekoj biblioteci Kanadskog univerziteta u Edmontonu, Alberta. Ipak, Deskriptivni Katalog Bensionove Kolekcije Sefardskih Rukopisi i Tekstova, koja je izdata u Edmontonu u 1979. godini4 su važan resurs za studije rabina Bensiona, njegovog života i djela.
Ariel Bension je rođen, prema jednom "Uvažavanju" koje je uključeno u spomenutom Katalogu, 1880. godine u al-Kudsu (Jerusalimu). On je bio sin mističkog rabina Joshue Tsion Ha-Levija, koji je odveden u svetu zemlju kada je bio dijete, iz Feza u Maroku. Njegova familija je otkrivala svoje nasljeđe, poznatu medju Jevrejima kao jihus, ka Jevrejskoj porodici Ben Hasdai iz Barcelone, koja je bila posebno prominentna u 12. stoljecu. Rabin Joshua Tsion je pripadao metafizičkoj školi u Jerusalimu sa nazivom Sveta Zajednica Kuće Boga (Beth-El). Judeo-Španski je bio upijan kao jedan od maternjih jezika Ariela Bensiona, kao Jevrejski i Arapski jezici.
Bensionov vlastiti opis sredine Beth-Ela u kojem je bio odgojen izražava blisku praktičnu sličnost između Kabalističkih i Sufi studija. Krug obožavatelja u početku je bio mali i nevezan, ali tokom vremena i pojavom nadarenih učitelja, postao je vodeće tijelo koordiniranih znanstvenika, sa autoritetom i moći. Kao pristalice osnivača druge glavne škole Kabale, smještene u Palestini i kojoj je bio inspiracija rabin Ishaq Luria (1544-72), Beth-El, u Bensionovim riječima, molio se "sa kawwanot-om" – unutrašnjom meditacijom" – koju možemo uporediti sa "tihim dhikr" u tasawwufu.
Bension je tvrdio da je upotreba melodija koje prate meditaciju u Kabali počela u Beth-Elu. Piše: "Na početku je bio običaj da se meditacija izvodi u dubokoj tišini – meditacija na jednu riječ, koja je ponekad trajala 15 minuta. Ali sa upoznavanjem muzičkih pauza predstava kawwanota je početa tokom intoniranja melodije koja je u isto vrijeme bila sugestivna nekoj formi o kojoj je meditacija trebala da bude. Ove melodije su tako istinske u potrazi za izražavanjem emocija duša koje se zadržavaju na mističkom značenju molitve, da čak i slušatelj, iako neupućen, osjeća se kao da je transportiran u područje misli, gdje se zadržavaju oni koji komuniciraju sa Beskrajnosti."5
Sljedbenici Beth-Ela su izdali knjige s naslovima koji evociraju Sufizam: Rijeka perfekcionizma, Parfem radosti, i Riječi pozdrava.
Ariel Bension je školovan po religijskoj tradiciji, u komentarima Talmuda, u Jevrejskom religioznom zakonu ili halakhah, i u Kabali. Poslje toga otišao je da živi sa rođacima njegovog oca u Alžiru, prije pohađanja univerziteta u Njemačkoj i Švajcarskoj, gdje je bio prvi Sefardski Jevrej sa Bliskog istoka koji je tu studirao. Dobio je doktorat u Semitskim jezicima od Univerziteta u Bernu, i onda se vratio u al-Quds gdje se oženio.
Po tom "Uvažavanju", Bension je proveo godinu dana kao rabin u Manastiru prije početka Prvog Svjetskog rata. Taj Makedonski grad je bio sve do tada, jedan od najprogresivnijih u zapadnom Turskom carstvu. Njegovi Turski, Albanski, Sefardski, Makedonski i Cincarski stanovnici su dugo uživali ekonomski prosperitet, i Evropske sile su bile voljne da lociraju svoje konzulate u gradu. Napredna reputacija Manastira je bila zaslužna u odluci vodećih Albanskih pisaca da u gradu organizuju najvažniji događaj u Albanskoj intelektualnoj historiji 20. stoljeća, Manastirski Kongres Albanski Jezika 1908. godine. Među učesnicima su bili Musliman Mid'hat Beg Frašeri i Katolički Luigj Gurakuqi, Ndre Mjeda i Gjergj Fishta – zadnje studirao u Sarajevu i bio prijatelj Silvije Strahimira Kranjčevića – isto kao i Albanski pravoslavni predstavnici. 6
Muslimani i Jevreji su uživali posebno prijateljstvo u Manastiru, toliko da u 1958. godini, Jevrejski pisac u New Yorku, Leonard Plotnik, opisuje Manastirce među Sefardskim imigrantima u New York City-ju kao one koji "smatraju Islam sestrinskom religijom" a ne neprijateljem. U Manastiru, Jevrejske vođe su bile pozivane na službe Petkom navečer u džamijama i [tekijeama], i nisu našli nikakvog religijskog razloga zašto ne bi bili prisutni." Plotnik završava time što napominje da su Manastirski Jevreji u svoje religijske službe uključivali "muziku Turskog porijekla, slobodno adaptiranu iz pjesama [tekija] kad su visoko-rangirani Jevrejski zvaničnici starih Sultana išli Petkom navečer da odaju počast Muslimanskim kolegama." Paralela sa Bensionovim popisom Kabalističkih običaja u Beth-Elu je jasna.7
Ali po autoritativnom opisu Jevrejske historije u Manastiru – u kojoj je rabin Bension neobjašnjivo i na nesreću nespomenut, – grad, uključujući svoje Jevreje, pretrpio je nepovratnu nesreću sa Srpskim osvajanjem sredinom 1913. godine. Srpska vladavina je učinila da mnogo Jevreja pobjegne iz Manastira u Ameriku i druga utočišta. Izgleda da je ovo bio momenat u kojem je rabin Bension odlučio da ode u Manastir, najvjerovatnije na pomoćnu misiju. Američki historičar Manastirskih Jevreja, Marc Cohen, piše sa oštrom kritikom da su Srpski napadači pljačkali Jevrejske i druge trgovine, i da "nasumični činovi nasilja sa strane Srpskih vojnika vode ka nesigurnosti."8 Dalje, kako je Cohen opisao, Srbija je, za razliku od Turaka, prije reformi 1908-09, zahtijevala da Jevreji služe u njihovoj vojsci. Cohen otvoreno priznaje da je Beograd je htio da "Srbijanizira" Makedoniju, poslje promjene imena u Stara Srbija. Bugari su bili istjerani, Muslimani su bili ubijeni i njihova sela zapaljena, a Srpski doseljenici su počeli imigrirati u regiju.
Jevreji iz Beograda, koji su isto tako bili Sefardi i koji su bili vođeni istaknutim rabinom Isakom Alkalajem, pokušali su da apsorbiraju Manastirske Jevreje u Srpsku Jevrejsku zajednicu. Beogradski Sefardi su bili asimilirani u Srpsku kulturu i napustili su svoje Judeo-Španske lingvističke običaje, dok su Manastirski još uvijek govorili Španski. Beogradski Sefardi su čak Slavicizirali svoja imena. To je mali detalj koji se nalazi u Cohenovom djelu, ali šta je ilustrativno o Jevrejskom identitetu u Makedoniji je da su Sefardi, kao Turci i Albanci, izgovarali ime grada kao Manastir, iako u savremenoj Zapadnoj Jevrejskoj dokumentaciji on je reprezentiran kao Monastir.
Nova administracija je dalje pokušala da podčini Jevrejsku religijsku i sekularnu edukaciju kontroli Srpskog školskog sistema. Kohen otvoreno identificira ovo kao "Srbija za Srpski dnevni red" i konstatuje da je pokušaj Beogradskih rabina i njihovih kraljevskih pokrovitelja propao: "Monastirski Jevreji nisu prihvatili Srbijanski identitet." U takvo mjesto je otišao rabin Bension, u momentu kada Manastirski Jevreji, koji su uvijek bili dobrodošli u Sufijske tekije, prave prve pripreme da napuste grad.
Manastirci su nastavili govoriti Španski po njihovom dolasku u Ameriku. U 1976 godini, možda tri godine prije otkrivanja Bensionove knjige u Parizu, i kako je to opisano u mojoj knjiizi Sarajevska Ruža, koja je objavljena na Bosanskom jeziku prošle godine,9 počeo sam istragu o preživljavanju Sefardskih tradicija na Balkanu. Jedna od prvih naučnih studija koje sam ispitao je bila anketa dijalekta Manastirskog Španskog koju je prikupio važan lingvist Max. A. Luria10 u gradu tokom kasnih 1920-tih, t.j. dok je Bension završavao svoju knjigu o Zoharu. Kasnije 1927. godine 10 posto populacije od 30.000 Manastirana su ostali Jevreji. Po svjedočenju lingviste, Jevreji kao i Muslimani još uvijek su nosili fesove, dok su Cincarski pastiri, Albanci, Bugari i Grci bili vidljivo prisutni u gradu.
Manastir je, nakon protjerivanja Jevreja iz Španije, privukao Sefarde iz područja Aragona u istočnoj Iberiji, kao i iz Portugala. To je bilo mjesto stanovanja Solomona Mocha, prisilnog preobraćenika na Krišćanstvo koji se rodio u Portugalu u 1500 godini, i koji se vratio na Judaizam, prihvatio radikalnu interpretaciju Kabale, i proglasio se moshiach ili Jevrejskim mahdjemi. Napisao je knjigu sa naslovom Sefer Ha-Mefoar ili Plemenita knjiga, u 1528. Molcho je otišao u Manastir, kako kaže Luria, jer "je bio mali, izolovan i daleko od morskih luka." Bilo bi bolje da je Molcho ostao u Manastiru. Kasnije je otputovao u Italiju i Njemačku gdje je držao složene prezentacije Krišćanskim vladarima, i gdje su ga spalile Katoličke vlasti u Mantovi, Italija, u 1532, jer je odbio ponovno preobraćenje na Krišćansku vjeru.11
Desetljeće iza kraja Prvog Svjetskog rata Max Luria, lingvistički istraživač, u Španskom jeziku Manastirskih Sefarda pronašao je 120 pozajmljenih riječi, među njima namas kao molitva [namaz], koji je rijedak u Sefardskom riječniku, kao i u više jednostavnim strukturama. Posljednje se sastojalo od riječi kao sto su aman ili fildžan. Ali Manastirski Španski se isto tako sastojao od jedinstvenih epiteta za lijepu ženu: dunja, derivat od dunja guzelli, koje znači "više lijepa nego svijet."12 Slavenskih posuđenih riječi je nabrojao samo deset, i one su se odnosile na važne karakteristike Srpskog života, kao vladika 13, i Max Lauria je teoretizirao da postoji Grčki temelj za uzvično bre, koje se pojavljuje u Srpskom i Kosovskom dijalektu Albanskog jezika, kao i u Judeo-Španskom.14 Manastirci su se suprostavljali Srbijanizaciji do kraja, ali oni koji su tamo ostali su kompletno istrijebljeni u Holokaustu Jevreja, kroz kolaboraciju Bugarskih okupacionih sila u Makedoniji sa Njemačkom.15 Kako je rečeno u Sarajevskoj Ruži, mali broj Makedonskih Sefarda su bili spašeni Muslimanskim Albancima.
Rabin Bension nije doživio Holokaust. Napisao je različita djela, ali njegov tom o Zoharu, Sufizmu, i Krišćanskom misticizmu je njegovo remek djelo, završeno u Kairu Januara 1931. Nažalost, on je preminuo na kraju godine publikacije, u Novembru 1932 godine, prije sedamdeset pet godina. Iza njega je ostala njegova druga žena, Kanađanka, i dvije kćerke iz prvog braka. Poslje četrdeset godina, njegova slaba povezanost sa Kanadom rezultirala je u ulaganjem njegove kolekcije rukopisa na Kanadski univerzitet.
Iako je tema Bensionovog toma bio Španski jezik, smisao njegovog učenja bio je izveden iz istočno-Mediteranske čak i iz Balkanske sredine Manastira. Većinom se sastoji od skraćene verzije Zohara. Cijeli tekst Zohara sastoji se od 2000 štampanih stranica. U uvodu za Bensiona Sir Dension Ross, tadašnji direktor Škole Orijentalnih Studija pri Univerzitetu u Londonu, pripisuje Bensionu da je "prvi pisac koji se bavi uticajem Jevrejskog misticizma određenih karakteristika koje su osnovom tolike količine literature proizvedene Krišćanima i Muslimanima u Španiji." U ovome, Bension prethodi prvim studijama Schoema, kao i kasnih Jevrejskih znanstvenika kao sto su Moshe Idel, 16 a još manje ta od Fentona.
Bension je bio duboko inspirisan klasičnim Sufi piscem, Šeikom ul-Aqbar Muhjed'din Ibn Arabi (1165-1240), čiji je uticaj na Italijanskog pjesnika Dante Aligijerija bio uspostavljen Bensionovim suvremenikom, Španskim Katoličkim naučnikom Miguelom Asin Palaciosom (1871-1944), i preispitan Bosanskim Sefardskim piscem Kalmijem Baruhom (1896-1945).17 Bension je bio upoznat sa Ibn Arabijevim Tarjuman al-Ashwaqom, koji je izdat u Bejrutu u 1312 godini A.H. i Futuhat al-Makkiyya u svojoj rukom pisanom Kairo izdanju iz godine 1329 A.H. Ali isto tako on je poznavao i djela Ibn Hazme i Abubakera Ibn Tufajla na Arapskom.
Bension izjavljuje da Ibn Arabi i drugi autor Zohara dijele zamisao da je Bog svjetlo. Citira sa saglasnosti hadit kudsi od Nabi Muhameda Rasulallaha aleyhisalema, koji o Bogu kaže: "Bio sam sakriveno bogatstvo, i zelio sam da budem poznat, i kreirao sam Svijet da bih bio poznat."18 Muhamed aleyhisalem opisao je ovaj Božiji odgovor na pitanje Jevrejskog vladara i pjesnika Dauda, koji je pitao zašto je ovaj svijet stvoren.19 Bension dalje citira Ibn Arabija:" Bog ne može biti prepoznat osim kroz ujedinjenje suprotnosti. Bog je Prvi i Bog je Zadnji. Bog je Najdublji i Bog je Najdalje. Bog je Govornik i Bog je taj koji Sluša."20 On takodjer citira Ibn Arabija koji kaže: "Božanstvena Dobrota proizvodi svjetlo egzistencije u svakom atomu koji postoji, bez dijeljenja forme koja je začeta Bogom, od Boga koji je Najviši."21
Jevrejski komentator hvali Shejh ul-Aqbar u neobičnim pojmovima: Ibn Arabi, kako Bension kaže, imao je "vatreno krštenje ... poetičke mašte" u kojoj je "rekreirao" i evocirao "artistički popis" svijeta koji će doći kao, "bolje i puno ljepše nego bilo šta što je započeto sve do sada."22 Bension nastavlja i u tekstu dodaje Ibn Arabijev širok opis raja. On slavi Ibn Arabija za razradu "definitivne metode za dolazak u stanje intuicije kada je poželjno da se dokuči vizija i Božanstveno otrkiće."23 U njegovom vrhovnom priznavanju Španskog Muslimanskog mističara, Bension izjednačava Tarjuman al-Ashwaq sa Shir ha-Shirim ili Pjesmom svih pjesama, vrhuncem Jevrejske mističke studije."24
Studija Palestinske Kabale rabina Ishaka Lurie, koja je počela tokom Muslimanske vladavine, i u kojoj je Bension bio vješt, bila je kontroverzna u Jevrejskom umetu jer Lurijina Kabala je izgledala čvrsto označena antropomorfizmom o Bogu, koji izjednačava Stvoritelja sa ljudskom formom, zamisao koju su Jevreji, tokom Muslimanskog duhovnog uticaja od vremena Ibn Maimuna, odlučno odstranili. Prvi Dubrovnički Međuvjerski Susret 28-29 Septembra 2007. godine, koji je organiziran Centrom za Islamski Pluralizam, Univerzitetima iz Zagreba i Halle-a, i Jevrejskom Zajednicom iz Dubrovnika, je za temu imala prvog Evropskog sljedbenika Lurijine Kabale, Abrahama Cohena Herreru (1570-1635). Herrera je bio upoznat sa Lurijinom novom mističkom doktrinom u Ragusi. Opisao sam biografiju Dubrovčanina Kohena Herere u mojoj knjizi Sarajevska Ruža.25
Dubrovački Susret, za koji se mi nadamo da će se nastaviti kao stalna "Dubrovačka Platforma" za filozofski i drugi intelektualni dijalog na izuzetno visokom i nepolitičkom nivou, koji je uključivao Manastirskog Jevreja Nisima Joshu. Dr. Josha je ugledni Izraelski prevodilac Kohena Herere (jedini Kabalist koji piše na standardnom Španskom za razliku od Aramejskog ili Jevrejskog – bolji da se dosegnu Sefardski egzili sa Lurijinom porukom). Dr. Joša je tvrdio da "Lurijska teozofija ubraja neugodne antropomorfske formulacije."26
Tvrdnje antropomorfizma izgleda da otvaraju nepremostive pukotine između Sufizma i Kabale, jer postoji striktan izuzetak uporedbe između Božanstvene i ljudske forme u Islamu. Prosvijećena fatva je isporučena u 1914, pod uticajem Zajdijskog vladara Jemena, Imama Jahja Hamida al-Dina (s. 1948), koja legitimizira Jevrejsku studiju Zohara, usprkos optužbi neusaglašenih i antropomorfskih bida koje su unaprijedjene anti-Kabalistickim Jevrejima.27
Priča ove fatve je značajna u tome da pokazuje da Muslimanski znanstvenici ranog 20. stoljeća se nisu ništa manje zanimali i bili zahvalni za Kabalističku misao, a posebno Zohara, jer je pojedinac kao rabin Bension bio dio istog genija kao Ibn Arabi. Moguće je da je na naredbu samog vladajućeg imama, Šerijatski sud u Sana'ai pozvao Jemensku anti-Kabalističku frakciju zajedno sa Kabalističkim Glavnim gradskim rabinom, Yahya Ishakom, na saslušanje u imamovo mjesto boravka.
Jemenski Jevrej je kasnije izazvao Zajdi imama koji je odbio da naredi Kabalistima da napuste svoja vjerovanja, ali imam, koji iako je bio Šijit, je bio poznat po svojoj toleranciji i suosjećajnom stavu prema Sunitima, odgovorio je sukladno sa predstavnicima klasičnog Islama, "Da li hoćete da me prisilite u vašu vjeru? Prinuda nije nikada prihvatljiva. Ako bih ja prislio bilo koga, ja bih prisilio vas sve u [sljedjenje] zakona Muhameda."
Odgovarajući tvrdnji da je Kabala unijela antropomorfizam u Judaizam, Zajdi imam je pitao: "Da li cijela Tora ne govori u antropomorfnom jeziku? Da li ona ne kaže 'Izrael je moj prvorođenac' [Ex. 4:22] i 'Načinimo čovjeka na svoju sliku') [Gen. 1:26]?" Konačno, imam je odredio da: "sve su ovo duhovne stvari, ne tjelesne, antropomorfizmi, sve su one 'esoterične stvari' ... o kojima se ovde govori." Onda se obratio anti-Kabalističkom zagovorniku i upozorio, "Ako nastavite postavljati takva tvrdoglava pitanja kao neobrazovan čovjek (nedaj Bože!) sve to postaje sujeta i praznina, tvoja religija postane samo sujeta ... i svaka osoba koja se zove Jevrejom, nedaj Bože, nestaće. Znaj da ako riječi Zohara nisu prihvaćene onda Tora mora da nasljeduje i sve mora biti negirano."28
Incidente o kojima sam ovde diskutovao, koje obuhvataju Sefardskog rabina u Jersualimu i Manastiru koji su poštovali Ibn Arabija, i Zajdi Šijitskog imama koji cijeni Zohar, predstavljaju potencijal za plodan međuvjerski dijalog, na najvišem mogućem duhovnom nivou, za koji se nadamo da ćemo održati na Dubrovačkoj Platformi u godinama koje dolaze.
______________________________
Bilješke
1 Maimonide, Obadia [Obadja] i Dejvid, Deux Traites de Mystique Juive, [Dva Ugovora Mističkih Jevreja] prev. Iz Judeo-Arapskog sa komentarom Pola B. Fentona, Lagrasse (Francuska), Verdier, 1987.
2 Prvo izdanje na Engleskom: London, G. Routledge, 1932; drugo izdanje, New York, Sepher-Hermon Press, 1974. Prevod očigledno postoji samo na Španskom i Portugalskom.
3 Prvo izdanje, Jerusalim, Schocken, 1941; rev. izdanje, New York, Schocken, 1946.
4 Aranov, Saul I.Deskriptivni Katalog Bensionove Kolekcije Sefardskih Manuskripti i Tekstova, Edmonton, University of Alberta Press, 1979.
5 Bension, Zohar u Muslimanskoj i Krišćanskoj Španiji, str. 245, kako citirano u Aranovu, str. xiii.
6 Vidi Elsie, Robert, Kratka Historija Albanske Literature, I.B. Tauris, London, 2005.
7 Plotnik, Leonard, "Sefardim Novih Družina," Commentary [New York], Januar 1958, str. 28-35.
8 Cohen, Mark, Zadnje stoljeće Sefardske Zajednice: Jevreji Manastira, 1839-1943, Fond za Unaprijeđenje Sefardskih Studija i Kulture, New York, 2003, str. 120-124.
9 Schwartz, Stephen, Sarajevska Ruža: Bilješke o Jevrejima na Balkanu, Tugra, Sarajevo, 2006, str. 30-31.
10 Luria, Max A, "Studija Monastirskog Dijalekta Judeo-Španskog Osnovano na Oralnom Materijalu Prikupljenom u Monastiru, Jugoslaviji" Revue Hispanique [New York i Pariz], LXXIX, 1930, str. 323-583.
11 Luria, op. cit. Str. 6.
12. Ibid. Str. 29-30.
13 Ibid. Str. 223.
14 Ibid. Str. 225.
15 Vidi Baruh, Nir, izd. Uništenje i Preživljavanje Ujedinjene Bugarske, 1943, Asocijacija za Istraživanje i Komemoraciju Jevrejskih Zajednica na Balkanu, Izrael, 2003.
16 Vidi, posebno, Idel, Moshe, Studije u Ekstatičnoj Kabali, Državni Univerzitet u New Yorku Press, Albany, 1988.
17 Vidi Baruh, Kalmi, "Islame Burimet te Komedise Hujnore te Dantes," prev. Hatipi, Tajar, Fjala [Pristina], II, 1969, str. 14-15.
18 Bension, op. cit. Str. 40.
19 Algar, Hamid, "Hadisa u Sufizmu," Enciklopedia Iranica, New York, Kolumbija Univerzitet, internet izdanje 2006.
20 Bension, op. cit.str. 34.
21 Ibid. Str. 40.
22 Ibid. Str. 49.
23 Ibid. Str. 61.
24 Ibid. Str. 34
25 Schwartz, op. cit. Str. 182-219.
26 Josha, Nisim, "Hererina Filozofska interpretacija Lurijanske Kabale i Sarugova uloga u Hererinom razmišljanju," uručeno na Prvom Dubrovačkom Međuvjerskom Susretu, 28-29 Septembar 2007, pojaviti ce se u skupu radova sa konferencije.
27 Wagner, Mark S., "Jevrejski misticizam u krivičnom postupku na Muslimanskom Sudu: Fatva na Zohar – Jemen 1914," Die Welte des Islams [Leiden], 2, 2007, str. 207-31.
28 Ibid. Str. 217.
Related Topics: Balkan Muslims, Macedonia, Muslim-Jewish Relations, Sephardic Judaism, Sufism receive the latest by email: subscribe to the free center for islamic pluralism mailing list
Latest Articles
© 2024 Center for Islamic Pluralism.
home | articles | announcements | spoken | wahhabiwatch | about us | cip in the media | reports
external articles | bookstore | mailing list | contact us | @twitter | iraqi daily al-sabah al-jadid